ponedjeljak, 20. lipnja 2016.

KOGNITIVNA I EMOCIONALNA INTELIGENCIJA KAO PREDIKTORI USPJEHA U VIŠIM RAZREDIMA OSNOVNE ŠKOLE





Osvrt na članak "Kognitivna i emocionalna inteligencija kao prediktori uspjeha u višim razredima osnovne škole" - Krunoslav Matešić, ml.


Odabrala sam ovaj članak jer smatram kako su i kognitivna i emocionalna inteligencija jednako važne, te kako one mogu uvelike utjecati na djetetov uspjeh. Iako je dokazano kako uspjeh djeteta u školi više ovisi o kognitivnoj inteligenciji, smatram da se emocionalnu inteligenciju ne treba ignorirati i davati joj manje značaja, već je treba poticati i učiti djecu kako se suočavati i nositi sa svojim osjećajima, jer možda ona ne utječe toliko na uspjeh u školi ali uvelike utječe na život djeteta općenito.



Cilj ove studije je provjeriti prediktivnost pokazatelja kognitivne inteligencije i emocionalne inteligencije za kriterijske varijable – prosjek svih ocjena na polugodištu, završna ocjena iz hrvatskog i matematike. Kognitivna inteligencija je operacionalizirana rezultatom na Naglierijevu testu neverbalne sposobnosti (NNAT), a emocionalna inteligencija rezultatima na ljestvicama BarOnova inventara emocionalnog kvocijenta inteligencije: verzije za mladež, a koji mjeri interpersonalnu inteligenciju, intrapersonalnu inteligenciju, suočavanje sa stresom i prilagodljivost.

U istraživanju su sudjelovala 273 učenika (132 dječaka i 141 djevojčica) 6., 7. i 8. razreda osnovnih škola u Hrvatskoj. Svi sudionici su ispunili BarOnov inventar emocionalnog kvocijenta inteligencije: verzija za mladež – BarOn EQ-i:YV i NNAT razinu E ili F, ovisno o razredu. Dob ispitanika kretala se između 11 i 15 godina.
Sudionici su ispunjavali oba psihološka instrumenta tokom dva školska sata. Ocjene koje su se uzele u obzir prosjek su svih školskih ocjena na prvom polugodištu, te ocjene iz predmeta: hrvatski i matematika.



Utvrđeno je da komponente emocionalne inteligencije nisu značajno doprinijele objašnjavanju ni jedne kriterijske varijable. Kognitivna inteligencija je bila značajan prediktor za sve tri mjere školskog postignuća. Nije pronađena povezanost između kognitivne i emocionalne inteligencije. Najbolja prediktivnost je pronađena za kriterij: ocjena iz matematike. To je razumljivo s obzirom na to da je matematika općenito predmet koji korelira visoko s inteligencijom, te, za razliku od drugih predmeta, “ne da” se lako naučiti. EI model emocionalne inteligencije nije ostvario ni jedan značajan prediktor.




Cijeli članak možete pročitati ovdje: http://hrcak.srce.hr/149206


  • Smatrate li da su kognitivna i emocionalna inteligencija prediktori uspjeha u školama?
  • Jesu li jednako važne za uspjeh djeteta u školi?
  • Smatrate li da se više značaja daje kognitivnoj inteligenciji, a da se o emocionalnoj inteligenciji manje govori?

Vrijednosne orijentacije učenika strukovnih škola kao prediktori obrazaca ponašanja u socijalnim sukobima

Osvrt na članak „Vrijednosne orijentacije učenika strukovnih škola kao prediktori obrazaca ponašanja u socijalnim sukobima“ - Nataša Vlah, Darko Ločarić, Sanja Tatalović Vorkapić

Svi znamo kako vrijednosne orijentacije pojedinaca i društvenih grupa formiraju kulturalni kontekst, bilo da su vrijednosti do učenika stigle putem medija odnosno vanjskih uzora koji u današnje vrijeme imaju velik utjecaj na djecu, ili putem utjecaja primarnih obitelji.
Odabrala sam ovaj članak jer smatram kako je važno upoznati se sa ponašanjem djece u socijalnim sukobima i shvatiti i naučiti djecu kako su čekanje (da se sukob zaboravi) i pobjeđivanje (nastojanje da se suparnik do kraja porazi) dugoročno neefikasni obrasci ponašanja, a da je suradnja (kada obje strane iz sukoba izlaze zadovoljne) ona koja vodi osobnom i društvenom napretku.


U istraživanju je sudjelovalo 760 sudionika iz deset srednjih stručnih škola u Rijeci i Opatiji prosječne dobi 17,5 godina. Učenici nižih razreda i muški sudionici su bili nešto zastupljeniji. 
Pri izboru sudionika korištena je metoda grupnog stratificiranog uzorka na način da je iz svake škole odabran po jedan razred iz svake godine školovanja, odnosno po jedan razred u svakom obrazovnom razdoblju pojedine škole, sukladno tome je li u pitanju dvogodišnji, trogodišnji ili četverogodišnji program.
Autori su također željeli utvrditi prema kojoj se vrijednosnoj orijentaciji kod učenika strukovnih škola, neovisno o spolu i dobi, može predvidjeti:
Navedena tri obrasca ponašanja u socijalnim sukobima mjerena su putem stavova o obrascima rješavanja sukoba. Pretpostavlja se pri tom da su iskazivani stavovi razmjerno pouzdani pokazatelji namjere socijalnog ponašanja.



Temeljni cilj bio je utvrditi mogu li vrijednosne orijentacije biti prediktori obrazaca ponašanja u socijalnim sukobima kod učenika strukovnih škola nakon parcijalizacije utjecaja spola i dobi. Autori su pošli od temeljne hipoteze prema kojoj je na osnovu uočavanja specifične vrijednosne orijentacije, a uz parcijalizaciju spola i dobi, moguće predvidjeti ponašanje u socijalnim sukobima kod učenika strukovnih škola. Vrijednosne se orijentacije teorijski, pri tome, razumijevaju kao konstituirajući elementi u multifaktorskom prostoru determiniranja obrasca ponašanja u socijalnim sukobima.
1) obrazac čekanja u socijalnim sukobima 
2) obrazac pobjeđivanja u socijalnim sukobima  
3) obrazac suradnje u socijalnim sukobima
Za prikupljanje informacija o vrijednosnim orijentacijama je korištena Skala vrijednosnih orijentacija koja se sastoji od ukupno 18 čestica. Radi se o upitniku samoprocjene na kojem su ispitanici procjenjivali važnost svake vrednote na skali od 5 stupnjeva (od 1 – posve nevažno do 5 – jako važno). 
Podaci o obrascima ponašanja u socijalnim sukobima su prikupljeni mjernim instrumentom Stavovi prema obrascima rješavanja socijalnih sukoba. Učenicima je postavljeno po jedno pitanje za svaki obrazac ponašanja u sukobima kao što slijedi. 
ČEKANJE: Je li dobro čekati da vrijeme učini svoje, pa da se sukob pomalo zaboravi? POBJEĐIVANJE: Je li dobro nastojati do kraja pobijediti (poraziti) suparnika u sukobu? SURADNJA: Je li dobro zalagati se da iz jednog (istog) sukoba obje strane iziđu zadovoljne? Ponuđeni su odgovori raspoređeni na skali od pet stupnjeva od “to je uvijek jako loše” do “to je uvijek jako dobro” pri čemu veći broj ukazuje za veću prihvaćenost tvrdnje.


Rezultati istraživanja sugeriraju tendenciju da je kod učenika strukovnih škola moguće, u određenoj mjeri, prepoznati, temeljem poznavanja vrijednosnih orijentacija, sklonost prema pojedinom obrascu ponašanja u socijalnim sukobima. 
Moguće je da su pobjeđivanju u socijalnim sukobima skloni učenici koji konvencionalnu orijentaciju vrednuju nisko a hedonističku visoko, dok su suradnji u socijalnim sukobima skloni adolescenti koji visoko vrednuju samoostvarujuću orijentaciju a hedonističku orijentaciju vrednuju nisko. Pri čemu samoostvarujuća orijentacija se može povezati s individualno-tradicionalnim i s društveno-modernim, konvencionalna orijentacija s društveno-tradicionalnim, a hedonistička s individualno-modernim vrijednosnim orijentacijama. 
Deskriptivni rezultat pokazuje kako većina učenika ne odbacuje pobjeđivanje u sukobu, što autori smatraju još jednim teorijskim indikatorom za temeljitije istraživanje problema.

Cijeli članak možete pročitati ovdje: http://hrcak.srce.hr/63440
  • Smatrate li da je kod učenika moguće prepoznati sklonost prema pojedinom obrascu ponašanja u socijalnim sukobima?
  • Smatrate li da mediji danas imaju velik utjecaj na vrijednosti učenika?
  • Smatrate li da dječji vrtići i škole kao društvene institucije koje mogu imati socijalizacijski i odgojni utjecaj, dovoljno pažnje posvećuju suradnji i potiču djecu na prihvaćanje obrasca suradnje kao jedinog pravog rješenja socijalnih sukoba kod djece?



četvrtak, 28. siječnja 2016.

Razvojna psihologija - "Percepcija temeljnih emocija i boja učenika četvrtog razreda osnovne škole"



                               http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=189349



    Tema ovog članka jest utjecaj boja na emocije kod djece. Izabrala sam ovaj rad zbog toga što smo svakodnevno okruženi bojama u tisućama nijansi, a nismo svjesni da one mogu utjecati na naše tijelo, rezultirati različitim raspoloženjima i emocionalnim stanjima.
    U uvodu autori navode kako svaka boja može izazvati određeno raspoloženje. Način na koji ljudi rade i žive okruženi različitim bojama može se značajno razlikovati, sve dok vjerujemo i dok smo svjesni utjecaja boja na naš život. Čak i kao djeca koristili smo se bojama kod kuće, ali i u školi. Prema riječima stručnjaka, upotreba različitih boja otkriva djetetov emocionalni život.


  

  Istraživanjem se nastojao dobiti uvid u povezanost emocija i boja učenika četvrtih razreda osnovne škole, uvid u popularne i nepopularne boje, kao i u emocionalnu stabilnost izraženu putem samopoštovanja i očekivanja vezanih uz budućnost, uz pomoć boja. Nastojalo se otkriti razlike prema spolu, prosječnim godišnjim ocjenama i odnosu između izražavanja emocija bojama i emocionalne stabilnosti, s obzirom na boje.
  Tijekom istraživanja korištena je opisna i neeksperimentalna metoda empirijskog pedagoškog istraživanja kao primarna metoda istraživanja. Uzorak istraživanja čine 323 učenika četvrtih razreda osnovne škole i definiran je na razini upotrebe inferencijalne statistike kao jednostavan slučajni uzorak iz hipotetske populacije.Podatci su prikupljeni tijekom školske godine 2010./11. Učenici su testirani s pomoću Lüscherova testa i modificiranog „popisa”, koji je uključivao pitanja vezana uz boje i različita emocionalna stanja. Popis boja i emocija sastojao se od različitih izjava koje uključuju osnovne emocije i tople, hladne i neutralne boje, koje su učenici morali povezati s određenom emocijom i napisati razlog svog izbora. Učenici su trebali odrediti svoju omiljenu boju i boju koja im se ne sviđa. Na taj su način imali potpuno slobodan izbor. Lüscherov se test sastoji od osam obojanih kartica (četiri nijanse žute koje izražavaju očekivanja vezana uz budućnost i četiri nijanse zelene za analizu samopoštovanja). Zadatak učenika bio je poredati obojene kartice na bijeloj podlozi počevši od boje koju najviše vole do one koja im se najmanje sviđa. Na taj način najprije klasificirali zelene kartice, a potom žute. Nakon klasifikacije, obojene su kartice okrenute na stražnju stranu na kojoj su bili napisani brojevi od jedan do četiri. Istodobno, redoslijed obojenih kartica također otkriva jesu li učenici pod stresom i skloni konfliktnim situacijama.
    Rezultati ukazuju kako učenici uglavnom povezuju pozitivne osjećaje s toplim bojama, a negativne s hladnim bojama. Prema rezultatima, povezivanje pozitivnih emocija s toplim bojama češće je kod djevojčica. Očekivane razlike prema prosječnim godišnjim ocjenama u ispitivanom uzorku nisu utvrđene, a u slučaju izražavanja negativnih emocija bojama s obzirom na spol razlike nisu očekivane. Rezultati vezani uz prosječne godišnje ocjene također nisu u potvrđene. Među omiljenim bojama ljubičasta je najpopularnija kod djevojčica, a plava kod dječaka. Općenito, možemo zaključiti da su hladne boje popularnije od toplih. Rezultati su iznenađujući, jer je očekivano da će djevojčice češće odabrati tople boje. Rezultati također ukazuju da učenici s višom prosječnom ocjenom nisu češće birali tople boje od učenika s nižim prosjekom. Utvrđeno je da trenutni trendovi boja i uspješne sportske ekipe koje imaju karakteristične boje simbola mogu utjecati na izbor boja. Crna je boja izrazito nepopularna kod dječaka i djevojčica, bez obzira na godišnji prosjek ocjena.
  U ispitivanju emocionalne stabilnosti učenika, odnosno samopoštovanja, i očekivanja od budućnosti. Razmišljanje o tome predstavlja učenicima blagi stres. Također je utvrđeno da učenici imaju velika očekivanja vezana za budućnost. Istovremeno, žele poboljšati sadašnju zabrinjavajuću i stresnu situaciju kao i odnose s drugima. Više od trećine učenika osjeća značajan pritisak vezan uz samopoštovanje i pokazuju sklonost prema sukobu. Učenici se žele riješiti neugodnih osjećaja pri čemu se važna uloga pripisuje drugim ljudima koji, s jedne strane, uzrokuju nelagodu, ali s druge mogu riješiti napetu situaciju. Teško je reći je li učeničko samopoštovanje pozitivno ili negativno, ali se može reći da samopoštovanje može utjecati na izbor aktivnosti u školi i na odnose s drugima. Rezultati istraživanja emocionalne stabilnosti, odnosno samopoštovanja i očekivanja od budućnosti, izraženi bojama, nisu pokazali statistički značajne razlike. Do istih se zaključaka došlo u vezi s izražavanjem pozitivnih emocija toplim bojama i izražavanje negativnih emocija hladnim ili neutralnim bojama.
  Uvidom u rezultate istraživanja možemo povući paralele s teorijskim pozicijama koje su predstavljene na početku rada. No smatram da ne smijemo zanemariti činjenicu da korelacija boja i negativnih ili pozitivnih emocija također ovisi o iskustvu koje učenici imaju s određenom bojom i o njihovoj subjektivnoj estetskoj prosudbi. Oba su aspekta važna za određivanje hoće li učenici neku boju doživjeti kao pozitivnu ili negativnu. Nastavnici će lakše razumjeti odnos učenika prema različitim bojama samo ako razumiju njihove sklonosti prema određenoj boji i njihovu svjesnu uporabu boja u umjetničkom izražavanju. Dobri pokazatelji osobne sklonosti prema određenoj boji i povezanih osjećaja mogu biti i osnovni vizualni zadatci s fantastičnim motivima i slobodnim izborom boja. Taj se princip odnosi jednako i na djecu i adolescente. Teorijski uvid u područje i rezultati istraživanja mogu ponuditi osnovnoškolskim nastavnicima veću svijest o važnosti boja u nastavi likovne kulture i emocionalnim doživljajima učenika. Oni također mogu pružiti jasniju sliku o ulozi boja u identifikaciji individualnih emocija. Rezultati mogu pomoći nastavnicima u planiranju odgojnoobrazovnih aktivnosti, kao i u interpretaciji učeničkih radova. Izbor boja u učeničkim likovnim radovima može otkriti njihovu emocionalnu percepciju. Međutim, smatram da je nužan oprez prilikom analize učeničkih radova, jer primjerice upotreba hladne ili crne boje ne znači automatski nešto negativno. Također, stereotipno pripisivanje upotrebe boja, kao i nastavničko favoriziranje boja prema spolu učenika ne bi smjelo biti prisutno u razredu, jer su rezultati na ispitanom uzorku učenika pokazali da ti stereotipi danas više ne vrijede. Učenici mogu jednostavno voljeti neke boje više od drugih, što dovodi do češće upotrebe upravo tih boja.




Razvojna psihologija - "Diskriminacija u školskim klupama - kako se boriti protiv nje"


     

      Tema ovog članka je diskriminacija i kako je spriječiti u školskim klupama. Izabrala sam ovaj rad jer se svakodnevno susrećemo sa mnoštvom predrasuda i diskriminirajućim situacijama te su one veliki problem našeg društva. Diskriminaciju najčešće susrećemo kod djece mlađe dobi koja još nisu upoznata sa različitostima našega svijeta, ne znaju da se bez obzira na različitosti svi moraju jednako poštivati te da diskriminacija može dovesti do ozbiljnih poremećaja u daljnjem razvoju djeteta.


   Diskriminacija je ponašanje usmjereno protiv pripadnika neke skupine, osporavanje njihove ravnopravnosti u svim oblicima socijalnog života.
   Autorica govori kako je Jane Elliot, potaknuta ubojstvom Martina Luthera Kinga Jr., diskriminirajućim izjavama novinara te nezainteresiranošću školskog osoblja, osmislila kako će se u svom razredu boriti protiv diskriminacije. 1968. godine provela je eksperiment u trećem razredu osnovne škole tako da je 28 učenika podijelila u dvije skupine po boji očiju i iznesla im izmišljeni znanstveni dokaz da su ljudi smeđih očiju bolji od ljudi plavih očiju. Iznesla je pravila kojima je diskriminirala plavooke učenike a favorizirala smeđooke tako što su smeđooki učenici imali privilegije, bili ohrabrivani i hvaljeni kao marljivi, pažljivi, pouzdani i iskreni. Plavooki učenici bili su označeni trakama oko ruke, obeshrabrivani i označeni kao nedovoljno inteligentni, nesposobni, lijeni i nepošteni učenici. Smeđooke učenike poticalo se na izbjegavanje i ne druženje sa plavookima što je dovelo do intenzivnih emocionalnih reakcija kod plavookih učenika kao što su plač, agresija i povučenost. Idućeg tjedna zamijenila je uloge među učenicima rekavši da je došlo do pogreške i kako su zapravo plavooki učenici bolji od smeđookih. Javila su se ista ponašanja kod žrtava diskriminacije, ali ovoga puta su plavooki učenici imali manje zlobna ponašanja jer su takvu vrstu diskriminacije već proživjeli. Iz toga se može zaključiti da se diskriminacija može smanji ako osobe shvate kakav je osjećaj biti diskriminiran te da bilo što može biti osnova za diskriminaciju, pa čak i boja očiju.
     Danas se diskriminacija najčešće pojavljuje prema LGBT osobama (akronim koji se odnosi na kolektivnost lezbijki, gay, biseksualnih i transrodnih/transseksualnih osoba), ali isto tako i prema pripadnicima manjinskih skupina, pogotovo Roma zbog drugačijeg životnog iskustva i egzistencijalnih ciljeva. Diskriminacija u školi se najčešće pojavljuje u obliku govora mržnje i to u pogrdnom nazivanju imenima, podsmjehivanju, ruganju ili prijetnji.
      Da bi se diskriminacija spriječila već u najranijoj dobi, u škole bi se trebalo uvesti školsku politiku koja promovira toleranciju, definirati što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje i koje su posljedice za takvo ponašanje, uvesti razne programe i treninge koji promiču razumijevanje drugih i učinkovito rješavanje sukoba te skrenuti pažnju na negativne posljedice koje imaju predrasude i diskriminacija. Jedno od rješenja je i ideja uvođenja uniforma u škole jer se smatra da se odjećom implicira pripadnost nekoj skupini, što može biti jedan od uzroka nasilja i diskriminacije. Uvođenjem uniforma svi učenici bi nosili iste boje i znakove karakteristične za određene skupine što bi poticalo razvoj osjećaja pripadnosti u razredu i školi. Međutim, rezultati istraživanja nisu konzistentni, no neki podupiru tezu da školske uniforme smanjuju učestalost nasilja, što vidimo na primjeru istraživanja na 306 srednjoškolskih učenika u Charlestonu koje je pokazalo da učenici koji pohađaju škole u kojima su propisane školske uniforme imaju značajno bolju percepciju školske klime nego učenici koji pohađaju škole u kojima nisu propisane školske uniforme. Također, učitelji škola sa školskim uniformama izvještavali su o učestalijim pozitivnim ponašanjima učenika i većem broju vršnjačkih interakcija. Međutim, neka istraživanja nisu pronašla nikakve razlike u percepciji školske klime između škola koje su propisale školske uniforme i onih koje to nisu učinile.







     Vrlo važno je diskriminaciju među djecom otkriti na samom početku i pravilno reagirati, bilo da se radi o diskriminaciji na etničkoj osnovi, na osnovi seksualne orijentacije, diskriminaciji djece s posebnim potrebama ili one djece koja dolaze iz obitelji koje su slabijeg socioekonomskog statusa, jer bez obzira na vrstu diskriminacije one mogu voditi anksioznosti, depresivnosti, pa čak i samoozljeđivanju žrtve diskriminacije. Bitno je i zapamtiti da ignoriranje ili minimaliziranje važnosti takvih oblika ponašanja prenosi poruku odobravanja i stvara neprijateljsku okolinu. U svemu tome je i vrlo važna uloga nastavnika jer će on zasigurno prvi vidjeti znakove predrasuda i diskriminacija u učionici ili školskom igralištu.